Trend kupnje nekretnina preko kredita banke samo sa sitnišem u džepu.
Zadnjih godinu dana smo svjedoci pumpanja cijena nekretnina u kojem i oni koji mogu i oni koji ne mogu žele do nekretnine. Često i po ridikuloznim cijenama. Npr. 2000 €/m2 za adaptirani suteren u Domjanićevoj, 2700 €/m2 za novogradnju u Tratinskoj, 1800 €/m2 za novogradnju u Dubravi itd.
Ok mi je da ulazi u kasino i baca lovu onaj tko ima, ali kad vidim da ekipa želi kupiti (pre)skupi stan u cijelosti na kredit i otvara zimsku garderobu prije vremena da pretrese kapute za nešto još sitnog za kaparu onda mi čisto dođe da ih odgovorim i idem protiv sebe. Naravno, to ne napravim jer sam ipak pragmatični ekonomist i vjerujem da ljudi najbolje uče na svojim greškama ako ne donose informirane, već impulzivne odluke.
Primjer. Dečko 30 godina, muči se za neku crkavicu od plaće, žena ne radi, podstanari, malo dijete. Odluči on kupiti kuću (čitaj: kuću) jer mu je dosta da ga najmodavac zeza koliko slika stavi na koji zid u stanu od 40m2. Ok, ima napornih najmodavaca isto kao i najmoprimaca, ali to nije razlog da se ide hazarderski odmah u nabavu kuće od 140 m2. Nije ni Donald Trump odmah sagradio Trump toranj od 100 katova. Pomalo. Neee... sve na crveno. Ok, velim momku da je kapara 5-10% cifre, a on se počne češati toliko da sam pomislio kako i njegove uši imaju uši. Gle, ono, znaš, ne znam, 5% je puno, imam 500€, daj vidi...
Ne kužim. Objasnim momku ponovno troškove. Kapara, trošak ovjere, solemnizacija, procjena nekretnine, porez na nekretnine... On i dalje gleda ko tele i govori da eventualno može skupiti 1000 €. Mislim si, ajd, ako nastavim objašnjavati do idućeg Ramazana možda momak dođe do 5% kapare u priči.
Nije mi jasno otkud hrabrost otići iz podstanarskog stana 40m2 u veliku kuću 140m2 koju treba još i urediti, a 99% novca se očekuje putem banke. Priča završava happy endom po agenta, a neizvjesno po momka. Ima još 29 godina za otplaćivati kredit, radi fizički posao tako da ne znam koliko će kičma izdržati, ali nada umire posljednja.